PREZIME (NASLJEDNO OBITELJSKO IME)
S jezičnog motrišta složenica prezime nastala je od staroslavenskog prijedloga "prez" i imenice "ime". Dakle, prezime je ono što je preko osobnog imena, imenom, a do polovice 16. stoljeća ovaj se pojam često pisao i razdvojeno: prez ime.
Prezime je i dopuna imenu neke osobe drugim odrednicama, koje primjerice označuju rod, rodbinu, pleme, svojtu ili pak mjesto prebivanja. Ipak se prezime najčešće javlja kao dopuna osobnog očevim imenom u obliku posvojnog pridjeva ili atributa. Prezimenom je postalo tek onda kada su ga osim sinova i kćeri svom imenu počeli dodavati i sljedeći naraštaji potomstva. Jedan od najstarijih primjera procesa "oprezimenjavanja" bila su braća Agamemnon i Menelaj, čijim je imenima Homer dodao i pridjevak Atreides, što znači sinovi Atrejevi.
U starih Rimljana osobnom imenu (nomen) dodavalo se umjesto današnjeg prezimena (praenomen) ime roda (nomen gentilicium), kojem je ta osoba pripadala, a zbog razlikovanja imenjaka iz jednog plemena dodavao se i nadimak (cognomen): Marcus Tullius Cicero, što znači Marko iz roda Tulijevaca s nadimkom Ciceron, kojeg je dobio jer je imao bradavicu u obliku ploda graha slanutka (latinski cicer = slanutak); Marcus Iunius Brutus, što znači Marko iz roda Junijevaca s nadimkom Brut, što je došlo od latinskog brutus = glup, težak.
U islamskom dijelu čovječanstva osobnom se imenu dodaje očevo, a između njih se u Arapa umeće "bin" ili "ibn" što znači sin: Osama bin Laden, dakle Osama sin Ladenov ili Mehmet ibn Suad, što znači Mehmet sin Suadov.
Klica prezimena ipak je zametnuta u srednjem vijeku, a za što su postojala dva važna razloga. Prvi razlog: vladajući feudalac želi označiti potomcima naslijeđenu djedovinu ili očevinu, pa se uz ime tadašnjeg gospodara stavljalo očevo ili djedovo ime (posvojni pridjev ili imenica u posvojnom genitivu) i, dakako, veoma često i naslov društvenog statusa: kralj, car, imperator, ban, plemić, župan, barun, grof, knez, conte, paša, vezir, beg itd. Kao primjer u onomastici se često navodi rodoslovlje hercegovačkih plemićkih obitelji Hranića i Kosaca: na početku je bio Vuk (umro je 1359. godine), koji je imao dva sina: Vlatka Vukovića (Vlatko sin Vukov) i Hranu Vukovića (Hrana sin Vukov), Hrana Vuković je imao tri sina: Sandalja Hranića (Sandalj sin Hranin), Vukca Hranića (Vukac sin Hranin) i Vuka Hranića (Vuk sin Hranin); Vukac Hranić je imao sina Štipana Vukčića (Štipan sin Vukčev), koji dobiva naslov hercega i nadimak Kosaca. On je, uz ostalu djecu, imao i sina Štipana, kojeg su Turci pri jednom prodoru u Hercegovinu zarobili i odveli u Carigrad, gdje su ga prozvali Ahmet Hercegović (Ahmet sin Hercegov).
Drugi je važni razlog za nastanak prezimena u današnjem značenju što je feudalac iz praktičnih razloga nastojao označiti svoje kmetove, dajući im i nadimke, često podrugljive i uvredljive, od kojih će kasnije nastati i prezimena: Deridaska, Derikučka, Derivuk, Derikuća, Voloder, Vukorep(a), Vrtirep, Deronja, Guzina, Tripalo, Šutalo, Mučalo, Urukalo, Zaprdica, Prdić, Prnić, Prčić, Sprčić, Mlikota, Bekavac, Bitanga, Brstilo, Bubalo, Nogalo, Pojatina, Pripuz, Protrka, Škeva, Drlje, Gaće, Glavota, Glavina, Kolovrat, Lažeta, Lešina, Klepo, Plazonja, Plazibat, Pecikoza, Kozina, Kozlića, Svinjarević, Močibob, Pojatina, Tandara, Ždero, Skočibušić, Karabuva, Traživuk, Akrap, Ćorić, Koprčina, Krnjača, Prcela, Šepac, Vari voda, Šiško, Šušnjar, Norac, Litre, Trapo, Gušo, Cotić, Colo itd.
Dakako, u uobličavanju i ustaljivanju prezimena gotovo je presudan utjecaj i doprinos katoličke crkve. "Crkva je u feudalnom poretku bila najmoćniji i najbolje organizirani feudalac. Ona je s vjerskog i staleškog gledišta bila zadužena za nadzor i evidenciju puka radi sprečavanja krivoženstva, incesta, ranih i nepriličnih brakova, svakovrsnih utaja itd. Tako su se od Tridentskog koncila (1545-1563) počele voditi matice rođenih, vjenčanih i umrlih, u kojima su se ispisivala prezimena za sve staleže. Ta su prezimena jednom zapisana postajala STALNA, NEPROMJENJIVA i NASLJEDNA."
Uvođenjem župnih matica katolička je crkva kao najveći moralni autoritet čovječanstva nakon Tridentskog sabora jednom zauvijek uredila prema Božjim zakonima i ljudskim potrebama instituciju krvnog srodstva. Dakako, bez oznaka obitelji, roda i plemena, ustvari prezimena, teško bi bilo urediti međusobne odnose, a da oni ne poprime neželjene devijantne oblike: rodoskvrnuće, krivoženstvo, nevaljali i neprimjereni brakovi; na drugoj strani pak svjetovnim će vlastima stalna i nepromjenjiva označenost pučanstva koristiti za brojne praktične potrebe: određivanje poreza, odsluženje vojne obveze, ispunjavanje i zadovoljavanje potreba u oblasti školstva, obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, sudstva itd.
I ženski dio čovječanstva nakon Tridentskog sabora dobiva prezime po ocu ili rodu, dakle djevojačko prezime, koje se pri stupanju u brak najčešće zamjenjuje s muževljevim prezimenom.
Završna etapa nastanka prezimena dogodila se 1780. godine, kada je austrijski car Josip II. tzv. Jozefinskim patentom proglasio zakonskom obvezom formulu: ime + prezime.
DANAŠNJA PODBABLJSKA PREZIMENA
Danas se stanovnici općine Podbbalje služe s 59 prezimena, među kojima je samo jedno dvočlano (Kujundžić Mišević).
I još jedna zanimljivost: od 59 podbabljskiha prezimena, s obzirom na uobičajeni hrvatski prezimenski dometak -ić, njih 29 završavaju na -ić, a čak ih 30 nemaju nastavak -ić. Tome je pridonijelo i tzv. skraćivanje prezimena: Ajduković-Ajduk, Bubalović-Bubalo, Dodigović-Dodig, Glavašević-Glavaš, Rakušić odnosno Rakić-Rako, Margetić-Margeta, Smoljanović-Smoljko, Zovković-Zovko, Žužulović-Žužul.
Također je relativno malo patronima, prezimena nastalih od očeva imena (13): Blažić (Blaž), Hajdarević (Hajdar) Jerković ( Jeronim, Jerko). Jonjić (Jon), Krištić (Kristo, Krišto), Lukačić (Lukač, Luka), Matković (Matko), Mikulić (Mikula, Nikola), Mišević (Miše, Mišo), Tolić (Tolimir, Tolisav, Tole), Tonković (Tonko), Vujević (Vujo), Vukasović (Vukas), Vuković (Vuk). Patronimi su najčešće nastajali tako što se imenu oca ili pretka ili pak pridjevu posvojnom izvedenom od tog imena dodavao nastavak -ić: Blaž+ić = Blažić, Jon(j)+ić = Jonjić, Tol+ić = Tolić, Mikul+ić = Mikulić; Matkov+ić = Matković, Vujev+ić = Vujević, Vukasov+ić = Vukasović, Vukov+ić = Vuković.
I u Podablju su zastupljena prezimena koja su oblikom osobno ime: Ivanko (hipokoristik od Ivan), Margeta (žensko ime grčkih korijena), Milas (vlaško ime), Rako (od Rade, Radoslav), Smoljko (Smoljan), Vuksan (od Vuk), Žužul (od umanjenice Žuža ženskog imena Suzana).
Matronimi, prezimena od majčina imena, prilično su rijetka na prostoru župe Podbablje (3): Perić (od ženskog imena Pera, a ne muškog imena Pero), Perkušić (Perkuša je udata žena iz roda Perkovića ili Perkića) i već spomenuto prezime Margeta. Prema postanju podbabljska prezimena se dijele:
1. nadimačka: Bubalo (onaj koji udara u bubanj, koji je prebučan), Buljan (buljook, buljav), Bušić (od buša = zdepast, debeo čovjek), Ćapin (talijanski chiapare = uhvatiti), Glavaš (glavonja, glavetina), Guć (jednjak, grkljan), Grbavac (grbonja, grbeša), Gudelj (gundevalj, zeleni balegar), Kasalo (onaj koji hoda kao kad konj kasa), Livajić (ljevoruki), Maršić (od mršo, mršavko, mršava osoba), Parlov (onaj koji parla, koji mnogo govori), Patrlj (onaj koji podsjeća na batrljak), Picukarić (picukara, osoba koja nosi redovničko odijelo a ne živi u samostanu), Popić (učio za popa ili je iz popovske obitelji), Trutin (gotovan, trut), Vrljić (onaj koji vrlja, nelogično priča).
2. po zanimanjima, službama, obrtima: Ajduk (najprije pripadnik vojske, a kasnije drumski razbojnik), Bašić (baša, časnički čin u turskoj vojsci), Buljubašić ( turski zapovjednik buljuka, postrojbe od najčešće sto vojnika), Dodig (onaj koji se dodignuo sa stokom na određenu planinsku uzvisinu), Knezović (srednjovjekovni dužnosnik, kasnije i seoski prvak), Kujundžić (kujundžija, zlatar), Lončar (obrtnik što izrađuje lonce), Picukarić (picukara je osoba koja nosi redovničku odjeću a ne živi u samostanu), Popić (pop je narodni naziv za dijacezanskog svećenika), Šušnjar (osoba koja bere šušanj).
3. po etničkom i zemljopisnom podrijetlu: Biošić (može značiti i osobu s planine Bijakove), Erceg (stanovnik Hercegovine, Hercegovac), Gabelica (osoba iz Gabele, mjesta koje danas pripada hercegovačkoj općini Čapljina), Karin (stanovnik Karina, mjesta pokraj Zadra), Puljiz (stanovnik talijanske pokrajine Apulije).
4. po nazivima životinja ili dijelova životinjskog tijela: Gudelj (gundevalj, zeleni balegar), Hajdarević (hajdar, lav na turskom jeziku), Trutin (trut, pčelin mužjak), Vujević, Vukasović, Vuković, Vuksan (svi od vuk).
5. po nazivima iz biljnog svijeta: Smoljko (od smola), Patrlj (odsječena grana, ogranak), Štrljić (od štrljak, odrezani dio cijepljene voćne podloge), Šušnjar (od sušanj, suho lišće), Zovko (zova, zovina, bazga),
Što se pak tiče jezičnog podrijetla pobabljskih prezimena, najveći ih dio (45) potječe iz fundusa hrvatskog jezika. Od preostalih četrnaest prezimena pet ih je iz turskog jezika: Bašić, Buljubašić, Hajdarević, Kujundžić i Šućur (zahvala najčešće upućena Bogu); šest ih je iz romanskih jezika: Ćapin (iz talijanskog od chiapare, uhvatiti), zatim Gabelica, Parlov, Puljiz, Picukarić također iz talijanskog i Jonjić iz rumunjskog (Jon, rumunjska prilagođenica imena Ivan); iz mađarskog su jezika Ajduk i Žužul (od Žuža, mađarska umenjenica imena Suzana); iz grčkog jezika Margeta (grčki margarites = biser, zrno bisera), te Bušić iz albanskog jezika, iako može može biti iz rumunjskog i mađarskog.
MJESNO PODRIJETLO RODOVA IZ OPĆINE PODBABLJE
Pri obradi pojednih rodova najprije smo ispravama, a ako su one nedostajale, i uz pomoć rodovskih predaja, pokušali utvrditi odakle su doselili na prostor današnje općine Podbablje. Karakateristika tog područja je veliki broj starosjedilačkih rodova (14), kojima pripadaju oni što su u vrijeme osmanlijske okupacije živjeli u Imotskoj krajini, a u njih smo uvrstili i neke kojima nismo mogli utvrditi izvanimotske korijene: Blažići (nastali od Vuksana), Buljubašići (stari zagvodski rod), Ćapini (postali od starog imotskog roda Sokola), Dodizi (nastali od starog biokovskog roda Lučića), Gući i Gudelji (nastali od starog biokovkog roda Radića), Glavaši (stari biokovski rod iz Slivna), Lončari (nastali od Lučića), Miševići (ranije se zvali Đakanov), Popići (staro biokovsko pleme), Puljizi (ne zna im se ranije podrijetlo) Vuksani (nije im utvrđeno ranije podrijetlo), Rako (staro pleme iz Zagvozda, koji su se nekoć zvali Rakušići), Žužul (nije im utvrđeno ranije podrijetlo).
Od doseljenih rodova najviše (27) je onih s korijenima u starim zapadnohercegovačkim župama; Brotnjo (danas općina Čitluk), Mostarsko blato (danas općina Široki Brig), Posušje i Drinovci (danas općina Grude).
Iz Brotnja su doselili: Buljani (iz sela Ograđenik), Grbavci (iz Dobrog Sela), Jerkovići (iz Međugorja ili Bijakovića), Margete (iz sela Slipčića), Maršići (iz Dobrog Sela), Smoljko (iz Međugorja); iz Mostarskog su blata stigli: Ajduci (nekoć Lasici iz Uzarića pokraj Širokog Briga), Bubale (iz Turčinovića došli najprije u Proložac), Šušnjari (iz Mokrog), Zovke (iz više sela u okolici Širokog Briga); iz stare župe Mostar doselili su: Knezovići, Jonjići (nastali od Kneževića), Vujevići (svi su starinom iz sela Goranaca) i Šućuri (od Kunića iz grada Mostara); iz današnje općine Grude potječu: Biošići (iz Tihaljine), Bušići (iz Gorice), Ivanke (nekadašnji Pandžići iz Drinovaca), Kasale (nastali od Alilovića iz Ružica), Mikulići (iz Ružica), Milasi (iz Tihaljine, a tu su stigli iz Proslapa u Rami), Parlovi (iz Gorice?), Perici (iz Tihaljine), Vrljići (iz Gorice), Znaori (nastali od Čulinovića iz Drinovaca); iz stare župe Posušje (selo Vir) stigli su Tolići, iako je moguće da su doselili i iz Tihaljine pokraj Gruda; iz okolice Ljubuškog (Crveni Grm) stigli su Trutini; iz Rame su podrijetlom Vukasovići; Gabelice i Miševići (iz Gabele pokraj Čapljine).
S duvanjskog područja doselilo je pet rodova: Krištići (Prisoje), Livaje (od starog roda Radmana s buškoblatskog područja), Matkovići (iz Roškog Polja), Vukovići (starina im je u Vinici) i Patrlji (nastali od roda Perkovića sa starinom u Mijakovu Polju); iz srednje Bosne su podrijetlom Kujundžići, iz Višegrada Hajdarevići, iz okolice Slavonskog Broda Banahi.
S dalmatinskih prostora stigla su tri roda: Bašići (podrijetlom iz Poljica, ali možda i s Bijakove), Karini (iz okolice Zadra, iz Karina?), Perkušići (iz Vrgorskih Poljica, a moguće i iz Ugljana, Cetinska krajina). Talijanskog su podrijetla Picukarići.
MIJENJANJE PREZIMENA
Podbabljski rodovi su poznati i po promjenama prezimena. Čak se trećina (19) današnjih podbabljskih rodova nekoć služila nekim drugim prezimenom.Tako primjerice Ajduci su se na svojoj starini u Hercegovini zvali Lasici, od Vuksana su nastali Blažići, od Sokola Ćapini, dio Lučića uzeo je prezime Dodig, od Radića su nastala dva nova roda: Gući i Gudelji, Gabelice su se ranije preživale Banušići, Kasale su bili Alilovići, Livajići su starinom Radmani, Ivanke su nekoć preživali Pandžići, za Parlove dvojimo jesu li se zvali Kneževići ili Tomasovići, Partiji su bili Perkovići, Perkušići, Bartulovići, Puljizi su nastali od Širinića, od starog roda Kunića iz grada Mostara postali su Šućuri, Tonkovići su nastali od Ćapina, Trutini su postali od Kežića, Znaori su se prezivali Čulinovići, a Mikulići su u pradavnoj starini bili Nimičići.
Prezimena su mijenjana zbog više razloga: prilikom bijega s turskog na mletački teritorij nakon počinjenja nekog kaznenog djela; prezime je često mijenjano da bi se sačuvala zemlja onih rodova koji su ostajali bez muških potomaka, pa su u njihovu kuću stizali zetovi i donosili svoje prezime; ponekad su neki mijenjali prezime u znak prosvjeda kad bi veći dio njihova roda prešao na islamsku vjeru; u nekim slučajevima duga uporaba obiteljskog nadimka nadjačala je staro prezime, koje je zamijenjeno upravo tim nadimkom.