HRSCEVANI
Moje najdraze selo
stranice izradio i uredio Milan Znaor, info@hrscevani.com
Selo Hršćevani
Selo se nalazi u novonastaloj općini Podbablje, a ustvari na jugo-zapadnom dijelu bivše općine Imotski. HRŠĆEVANI se sastoje od više zaselaka: Blažići, Krištići, Znaori, Biošići, Kasali i Potok.
Danas, u selu ukupno živi 421 osoba u 101 obiteljskom kućanstvu (prema popisu iz 2001.g). Prezimena u selu su: Znaor, Matković, Blažić, Krištić, Kasalo, Biošić, Parlov, Gudelj i Divić.
U selu se bave uzgojem vinove loze (Kujundžuše), te se mogu pohvaliti dobrim vinom, a poznati su i po gostoljubljivosti.
Centar sela nalazi se na 350 m nadmorske visine,i geografskom položaju od 43°24´47" i 17°11´46". Udaljen je od: Splita 80 km, od Makarske 45 km, Međugorja 65 km. (položaj na zemljopisnoj karti)
Ukoliko vas put nanese u naše malo selo HRŠĆEVANI zelimo VAM ugodan i dobar odmor.
Legenda o selu
Sam naziv sela HRŠĆEVANI je pomalo neobičan, po jednima selo je dobilo ime kao izvedenica od osnovne imenice hrast, hrastov gaj odnosno ukupnost hrastova na jednom mjestu. Od imenice hrašće lako je načiniti posvojni pridjev hrašćev ili hrašćov, a onda mu je dodat nastavak van ili vane pa je tako nastalo Hršćevane. Hrastovine ima još u predjelu sela zvanom Dubrava, a stariji se sjećaju da je tu rasla najbolja hrastovina i da je uglavnom posječena "iskrčena" radi sadnje vinove loze.
Po drugima naziv sela je dobiven kada je jedan svećenik franjevac koji je bio na župi Podbablje uvijek govorio da ide u Hršćevane (neka izvedenica iz Hebrejskog jezika a koja u prijevodu otprilike znači mjesto gdje ima dobrog vina...?)
Po pričama starijih osoba koji se sjećaju da su i njima stariji pričali, da je u vrijeme turaka postojao izvor vode u području Blažića dubrava, te da su oni (turci) navodno taj izvor zatrpali velikim volovskim kožama i hrastovim deblima, a i danas za vrijeme velikih kiša jedan dio Blažića dubrave popliva a prorade neki manji izvori te se kao potočić spušta prema zaselku Potok (vrlo vjerojatno ime dobilo po potočiću koji se spuštao prema zaselku).
Prije nekoliko godina ljudi su pokušavali naći izvor, te su vršili bušenja i na dubini oko otprilike 60 m našli vodu, ali ona nije velikog intenziteta te nije isplativo vrši crpljenje jer je nivo nestabilan. Po njima tu nema velikog izvora, ali to nitko sa sigurnošću ne može to potvrditi ili opovrgnuti.
Kroz to područje prolazi rimski put koji je spajao Solin sa Runovićima i nastavljao dalje prema Vidu (Metković). Sam rimski put je dobro očuvan, ali je u zadnjem desetljeću dosta zarastao u šiblje i draču te je većim dijelom neprohodan, ali je još uvijek dobro očuvan. Uz sami put ostavljen je kanal za odvod vode iz kojeg se može zaključiti da je uz put tekao potočić koji je imao stalan protok te je na nekoliko mjesta premošten sa velikim pločama.
Prvo spominjanje prezimena:
God. 1835. u župi je samo 1 obitelj. God. 1907. tu je 6 obitelji. God. 1725. katastar ne spominje ovo pleme. God. 1743. pleme živi u Veljacima kod Ljubuškog. Biošić su staro pleme. Selili su u Hercegovinu gdje su promijenili prezime u Skoko.
God. 1835. u župi je samo 1 obitelj i to pod nazivom Blažić rečeni Kristić. God. 1779. kršteno je dijete u Podbablju iz obitelji Vuksan rečeni Blažić. God. 1725, katastar spominje u obitelji Marka Blažić Vuksana ima članova. God. 1907. 4 su obitelji.
Katastar 1725. ne spominje pleme. 1835. u župi živi 13 obitelji. God. 1860. u župi je 11 brojnih obitelji. Najranija je godina tada zabilježena u ”Stanju duša« 1772. God. 1907. u župi je 27 obitelji. Pleme se dijeli na: Gudelj, Gudelj Jurezić, Gudelj ?urđić i Gudelj Radić. Doselili ispod Graba.
U matici krštenih 1774. kršteno je dijete Alilović rečeni Kasalo. To se ponavlja 1779. U runovićkoj matici piše da je 1768. kršteno dijete Alilović rečeni Kasalo. God. 1835. u župi žive 4 obitelji Kasalo. God. 1860. tu su 2 obitelji a 1907. 10 obitelji. Katastar iz 1725. ne spominje ovo pleme. God. 1743. Alilovići žive na Ledincu iznad Gruda.
God. 1835. u župi žive 4 obitelji. God. 1907. tu je 13 obitelji. Katastar 1725. spominje obitelj Ivana Blažić rečenog Kristić. Pleme živi i u Zagvozdu.
God. 1835. u župi žive 3 obitelji. God. 1860. zabilježene su 3 obitelji. God. 1860. tu je 8 obitelji. Prema predaji doselili su iz Medova Doca.
U matici krštenih piše da je Marija žena Mate Čulinović rečenog Znaor bila kuma 13. lipnja 1785. Stipi Ćapinu. Katastar spominje 1725. da su u kući Marka Znaorovića 4 člana. God. 1835. u župi je 8 obitelji. God. 1907. tu su 24 obitelji. Danas u Busovači u Bosni živi pleme Znahor koji su prema predaji doselili od Imotskog.
namenitosti iz sela
Iz znamenitosti sela možemo navesti Kapelu Srca Isusova koja se nalazi u centru sela Hršćevana (zaselku Znaori), a koja je bila glavno okupljalište u slobodno vrijeme.
Isto tako područna škola koja je stara preko 110 godina i jedna je od najstarijih škola na području Imotske krajne, a koja je obnovljena početkom 90-tih godina prošlog stoljeća
, 
U nastavku ulomak iz knjige fra Vjeke Vrčića "Plemena imotske krajne" o načinu otvaranja škole u Hršćevanima
"...22. srpnja 1892. biskup Nakić javlja iz Splita župniku fra Ivanu Tonkoviću da se u listopadu ima u Podbablju otvoriti "javna muška učiona", Imenuje ga članom mjesnog školskog vijeća i vjeroučiteljem. Na općinskom vijeću 29. kolovoza 1892. imenovana su 3 redovita člana školskog vijeća i 2 njihova zamjenika za odlomak Podbablje. Prema izjavi Poglavarstva iz Imotskog od 27. studenog 1892. oslobođeni su od pohađanja škole djeca iz zaselaka: Gudelji, Žužuli, Patrlji, Šućuri i Matkovići. Poglavarstvo naređuje Mjesnom školskom vijeću u istom dopisu da se pošalju pismeni pozivi djeci. Škola se otvorila u kući Petra Ćapina u Znaorovu komšiluku (selo Hršćevani zaselak Znaori) 30. studenog 1892. Iz dopisa kojeg je uputilo Poglavarstvo župskom uredu 3. listopada 1892. znamo da je prva učiteljica bila Josipa Kukuljica.
Kotar u Imotskom, svojim dopisom od 30. siječnja 1893, javlja Mjesnom školskom vijeću da se je odlučilo mušku školu pretvoriti u mješovitu. U istom dopisu traži od župnika popis ženske djece. Nevolja je bila u manjku školskog prostora. Poglavarstvo pita 5. lipnja 1893. Mjesno školsko vijeće dali bi vlasnik zgrade Petar Ćapin bio voljan u istoj kući otvoriti i drugu dvoranu za drugi razred. Ako on ne bi mogao, dali bi se mogla za prvi razred pronaći zgodna kuća pa taman malo i podalje od Ćapinove zgrade.
Općina naređuje 18. svibnja 1893. glavaru Podbablja da općinskom prisjedniku Petru Ćapinu dostavi dovoljan broj "kovojaša" za uređenje školskog vrta.
God. 1895. "Muška pučka učiona" pretvara se u "Mješovitu". Poglavarstvo iz Imotskog 21, siječnja 1895. javlja Mjesnom učionskom vijeću da upravu učione preuzme Josipa Kukuljica, privremena učiteljica a nadomjesna učiteljica Marija Kukuljica treba da preuzme ženski odjel. Traži također da Mjesno učionsko vijeće javi kad je Marija Kukuljica započela svoj rad. Poglavarstvo 8. travnja pita župski ured dali je Mjesno učionsko vijeće nabavilo popis ženske djece 6-10 godina. Moli župnika da pročita s oltara tu djecu koja su dužna pohađati školu...."
Poznate osobe
Od poznatih osoba iz sela izdvajamo:
Malo stariji se sigurno sjećaju Gajtana , a mlađi poznaju ga iz raznih priča i zgoda. Za one koji ga ne poznaju, Gajtan je Ivan Krištić sin Stipana i Anđe Krištić, rođen je u Hršćevanima, 22 srpnja 1888, a umro 19 prosinca 1963 (kažu da je umro od posljedica milicijskog premlaćivanja), nesuđeni je fratar (prekinuo je školovanje u fratarskoj školi).
Poznat je po svojim govorima, prisutan je na svim krštenjima, vjenčanjima i ostalim svečanostima diljem Imotske krajine a i šire. Pa čak i neki ga pisci spominju u svojim djelima, kao npr.:
Ivan Raos u djelu Vječno nasmijanom nebu:
"... I kad Gajtan dođe, to je opet najveća radost. Baba kaže da je učio za fratra, pa poludio. tko mu je kriv! Što nije za popa učio! Gdjekad prođe kroz selo s kožnatom kapom i brkovima; Smije se i propovijeda, viče i pjeva - divota jedna - popne se na zvonik i drži propovijed kao najbolji biskup. Mi se dolje skupimo i slušamo ga. Onda on podcikne: "Da ja sada padnem, kako biste se vi smijali". A mi se smijemo i bez toga i on se smije, i zvonik se smije, i sve se smije..."
i Dinko Štambuk u drugom dijelu svog Djetinjstva spominje Gajtana:
"... Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štekanje. "Prispio je Gajtan", govorilo se po mjestu, govorkalo pred školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg pla ninskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske. Po leđima i prsima - pravi svetačko-vojnički pa rastos: i medalja svetačkih i ordena austro-ugarskih, talijanskih a možda i turskih. Gajtan je živio na cesti, bogazu, oputini, a ulazeći u sela i gradiće, urlikao je a onda je držao "prodiku" koja bi počinjala rečenicom iz evanđelja a završila tko će znati čime. Ona mimika dok je propovijedao: ono mijenjanje glasa: i normalno govorenje, i plač i smijeh. Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. "Rode moj!", izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom nauko, jer "prispio je putnik sa brda sa planine (naša pjesma i igra)"... Mršav, koštunjav, crnomanjast, Gajtan je imao krila u glavi, krila i vrašku snagu u nogama i grlu. Gazio je planine Dalmacije, Bosne i Hercegovine, spavao gdje bi omrknuo. Udari proljeće, pa ljeto, a s proljećem i ljetom naredali derneci i proštenja, Gajtan put pod noge, štap u ruke, nokat u ledinu i grabi daljine... Volili smo ga svi, ali ono njegovo iznenadno, bolesničko prelaženje iz smijurine u plač, iz trzava plača u razulareno cerekanje, ljutilo me, jer je tim izazivao sprdačinu kod nekih i bilo mi krvio. Gajtan, vječni putnik, izvrgavan ruglu i smijurini!... Ako nije umro, na cesti je, gazi planinu, a ako je umro, u društvu je hodočasnika i rapsoda starih vremena i s onim pokazivačem medvjeda kojeg vidjeh na jednom francuskom srednjovjekovnom slikanom staklu... (Čujem da je bio ubijen nedavno, nesumnjivo od nekoga tko ga nije znao ni poznavao, dakle od nekog tko nije iz naše krajine.)..." ,
Ime Gajtana spominje se u još jednoj prozi. Imotski zet Zlatko Tomičić stavio ga je među glavne likove svoje priče Perica Tamburica, koji je s Gajtanom Krištićem, Sotonom Ždero, Haralampijem Buhom, Zuskom Zguriškom i Jurkom Guslaricom štovao sajmove. U toj lakrdijaškoj priči Tomičić pripovijeda o jednom Gajtanovom vatrenom govoru:
"... Elem, dopao je Perica Tamburica do najveće čistine, gdje se vrtio veliki vrtuljak, kad se odnekuda pojavi Gajtan Krištić, koji je inače bio poznat po svim našim krajinama što je ujeo za trbuh pjesnika Hanibala Lučića. Pope se Gajtan na jednu okomito okrenutu bačvu i poče svoj govor:
Narode! 0, čuj me i počujme, narode babilonski! Na današnji dan evo smo se tu svi lijepo i zdravo sastali na ovom velikom skupu koji je sazvao blagorodni naš car i kralj mi sirski Lezilebović, da donesemo važne i prevažne zaključke o navodnjavanju pustinje koja je doprla evo do ruba svih naših sela i gradova! I da bismo obavili to naše veliko djelo što nam je namro u amanet predobri naš Vojvoda Lažigaća, evo sada trebamo uzeti motike i budake i početi kopati kanale, da voda može pravilno teći i spriječiti pustinju da nas posve zaguši. Ja ću vam biti pred radnik, a da bih mogao obaviti tu svoju uzvišenu zadaću, molim da mi se donese bačvica pive i pol janjeta! Kada se najedem i napijem, ja ću vam onda reći što treba raditi. No najprije, molit ću lijepo, vi izvolite izvaditi krajcaru i platiti mi porez koji mi dugujete još od prošlog kirvaja, a da bi to bilo kako treba, molit ću lijepo..."
Gajtanovu govoranciju prekinula je strka, on je optužen za krađu novčanika, ali ga je spasio šutljivi pošte njačina Petrica.
I Petar Gudelj u čarobnom vodiču Moja Imota jedno poglavlje poklanja grabancijašu, vilenjaku i histrionu Gajtanu Krištiću. Nakon citiranja navedenog zapisa Štambaka, Gudelj piše:
"Poslije rata, Gajtan je od nove vlasti, ili nova vlast od njega, tko će znati, u svoj živahni vokabular uveo neke nove pojmove, kao što su plan i komanda. Njegovi su govori na Pazaru na svoj način konkurirali govorima tadašnjih rukovodilaca... Gajtan je s Vidom (spomenikom partizanki, op. p.) vodio duge monologe, koji su se, po onom čuvenom uzoru, uvijek svršavali istim riječima: "Vido, Vido, kad te snađe brza komanda, tisna će ti biti Pilicerova ulica!"... Ne mogavši više podnositi zajebancije, vlast skide Vidu. Bila je to velika narodna, u prvom redu Gajtanova pobjeda. Riječi što ih je Gajtan izgovarao u svom pitijskom zanosu, slagane su i tumačene po mjeri i potrebi političkoga trenutka, a pripisivane su mu i one koje nije ni zaustio. Pružajući otpor vlastima, narod se služio Gajtanovom maskom, Gajtanom kao štitom. Bio je ne dvorska, komitetska, već časna narodna luda cijele Imotske krajine: mogao je javno (na žalost, ne i nekažnjeno) govoriti ono što bi i narod govorio daje smio... Da je Gajtan desetak godina prije pendrekom umlaćen (kao što je, već star i ne više onako lakokril i poskočit, umlaćen), još bi se moglo pomisliti da je to urađeno, kako bi on rekao, po planu i brzoj komandi."
iz knjige "Tvrdac" fra Vjeke Vraća donosimo priču o Gajtanu:
Zadnji dan škole može se nazvati i danom radosti i danom žalosti. Za dobre đake je ono prvo, a za loše drugo. Jedni idu snuždeni, neki plaču. Jedni se bune i viču. Drugi su zadovoljni i u veselom razgovoru idu kući. Sve ih je prenuo nečiji glas: "A, eno ga. Eno ga!"
Zaustaviše se. Ugledali su Gajtana. To je čovjek kojeg poznaje ne samo čitava Krajina već i šire područje Dalmacije i Hercegovine. Taj mršavi, omanji starčić, odjeven priprosto, sa službenom kapom na glavi, sa štapom u ruci, vječno hoda i putuje. Rijetkost je da ga tko vidi u autu ili na kolima. On najveće povjerenje ima u vlastite noge. Pod nosom mu omanji brk, rijetko se brije, a ni odijelo mu nije uvijek najčistije.
"Ređo, Ređo!"-počeo ga izazivati Iko Jukušin. Na sreću, Gajtan je bio još podaleko pa ga nije čuo. On je miran i miroljubiv čovjek. Uvijek je nasmijan i spreman svakome pristupiti u najboljem raspoloženju. Ako ga naljutiš, znade izvrnuti kožu. Neće napasti fizički. Nikada se to nije dogodilo. Ali stane psovati da ga je strahota slušati. Najljući je kad mu se netko naruga s imenom Ređo. Nitko ne zna tko mu ga je nadjenuo i zašto.
Fijuče i piše Gajtan kao parna lokomotiva koja daje znak da ulazi u postaju. Spretno imitira te zvukove. To je znak njegova najboljega raspoloženja. Graja djece učas se pomiješala s Gajtanovim manevrima, a još veći urnebes je nastao kad se on zaletio te u čelo poljubio Ninu.
Dok su djeca oko njega veselo poskakivala, Gajtan se spustio na zgodan kamen, odložio svoj poderani ruksak, prislonio štap uza se, i toplo pozdravljavao djecu s "Mili braco, mila seka".
Gajtan je znao pred djecom i izvesti koju vragoliju. Tako bi se znao iznenada baciti na zemlju i opružiti koliko je dug i širok. Zabijelio bi očima i ukočio se, a kad bi djeca počela bježati u strahu kričeći "Bižmo ća, umire!", on bi s jednim glasnim "Op!" skočio na noge i udario u grohotan smijeh.
O Gajtanu su kolale razne priče, a on sam ih je rado pripovijedao. Jednom mu je, kaže, sestra Ana naredila da za Svisvete zakolje pivčića. On je poslušao, ali je zabunom zaklao kokoš. Kad je vidjela sestra, zakukala je i rekla: "Ajme, Iko, što ćemo sad, neće nam pivac nositi jaja!"
Sestra je Ana živjela s njim i dijelila istu sudbinu. Oboje gola sirotinja. Glavna joj je zarada bila u kupinama. Brala ih je pored puteljaka i nosila ih u Varoš. Usput bi joj koja dobra duša dala štogod i za put Božji, a ona bi na stotine načina zahvaljivala. Brata je uvijek nazivala krsnim imenom - Iko. Nije dala da ga zovu Gajtanom. A Gajtan je bio stalni posjetitelj svih derneka. Dernek je tek onda pravi ako se vidi Gajtana u bilo kojoj funkciji. Dok su ga djeca zadirkivala, on bi među njima sretan počinjao svoje priče.
-"Bijo vam ja na Braču. Uša u njihov kampanel da im vidim zvona. Berekini me zatvorili unutra, a ja ujtim oba zvona pa udri slavit. Strkali se Bračani okolo crkve, misle da je doša biskup, a ja šmignem iz kampanela.".
Kroz to vrijeme Mate Perin zaklonio mu sunce, a Gajtan će mu umiljato: (Lipi striče, ukloni mi se malo.) Za njega je svaki čovjek bio ( lipi striko a žena mila seka ). Gurnuo bi poderanu milicijsku kapu na čelo i iz ruksaka izvadio nekoliko Glasnika Gospe Sinjske. Prebirao bi ih i listao da svrati pozornost, a onda bi započeo: "Ovo vam je, moj lipi striče i mila seko, libar svetog Luke. Iza njega ja držim predike na dernecim. Tako me jednamput dovela srića u Rogoznicu kod Omiša. Bijo je dernek Velike Gospe. Ja prije mise otiša na kor otklen pivači kantaju. Uzeja ja libar da ću im iz njega pivat pištulu. Neće meni, lipi striče, niko zabranit. Drago je svima kad mene čuju. Čekam ti ja kad će pivači na kor. Misa započela, a njizi nema. Pogledam ja lipi striče i mila seko, a svit se tiska oko oltara. Vrtim ja rukam i pitam šta je, bi li ja zapiva kad oni neće, a oni meni klimaju glavom. Vidim ti ja da će bit misa bez pištule pa ti ja zapojam: Steeeenjeee knjigeeee... A pop s Gospina oltara počne vikati: Ušutite tog luđaka! Ne budi uvriđen, lipi striče i mila seko, ja sam se uvridijo. I bijo bi prista pivat da me nisu tiskali oni oko oltara da nastavim. I ja ti nastavim: Blaženoooga Pavla apooošto oolaaa...gumuuu.. gum..gumu... Nako lipo kako ja znadem, al opet će pop s oltara: Miir! Gonite tu budalu! Meni ti opet oni odozdal mašu da nastavim i ja ti dalje nastavim. Zaludu se opet pop bunijo. Lipi striče, on ti se je bijo zavadio s pivačim i da nije bilo mene, ne bi se ispivala pištula."
"A kako si ono, Iko, drža prediku na sv. Stipana u Gorici?" "E, lipi striče i mila seko", ne bud uvriđena, skupilo se svita ko plive. Misa bila pod cablim prid crkvom. Nemaju neg jedno zvono, nemam u što slavit. A biskup drža i krizmu, skupilo se oko njega puno pratara. Ne mogu ja ni pištulu pivat. A, onda ću udarit na prediku. I, kad je sve svršilo, uzeli Goričani svoga Stipana na ramena. Prid njima odoše u crkvu i biskup i pratri, a more ići i narod. A ja ti se onda popnem na skaline di je biskup drža misu, otvorim libar svetog Luke pa udri, pa udri...Nećeš virovat, mila seko, da je narod ostavija i svetog Stipana i biskupa i pratre i vratijo se da me sluša".
Mladost je prasnula u smijeh, zaboravili školske ocjene, a i Nina i Ruža zaboravile svoje jade. Gajtan ustao, bacio ruksak na rame, namjestio milicionersku kapu, digao štap u zrak kao sablju i počeo ozbiljno, okrećići se na sve četiri strane: (ln nomine Patris.Amen!) - pa u trku, zviždeći kao lokomotiva, odjuri niz cestu.
Prisjetila se Nina kako je čula priču o Gajtanu i imotskoj Vidi. Naime, u Varošu je na mjestu nekadašnje velike kostele, bio postavljen spomenik u liku partizanke. Mještani su ubrzo taj nezgrapni i neukusni spomenik podrugljivo nazvali Vida. Navodno stoga što je neka stara Bosanka, misleći da je to svetački lik, klekla predanj i počela se moliti svojoj svetoj Vidi. Spomenik se nije svidio ni Gajtanu. Došao je ispred Vide, zauzeo stav mirno, digao štap kao sablju na pozdrav pa će oštro kao da podnosi raport: "Po planu si došla, po planu ćeš i otić!"
Tako je i bilo. Nije trebalo mnogo vremena da se neprikladna Vida ukloni s imotskog Pazara.
Tako i o Gajtanu pričaju kako je odgovarajući misu ponavljao i fratrove psovke, kako je 'lizao oko Vide počinjući uvijek riječima: "Seko Vido, ne želin ti zla koli' seki Ani, ali..."
Pričaju tako da je Gajtan graditeljima novog kamenog mosta preko Vrljike uzviknuo: "Pametno ste učinili što ga premošćujete poprijeko, s jedne na drugu obalu, a da ste krenili uzvodno, nikad taki most ne bi napravili!"
Korišteni tekstovi iz župnog lista MOST, i nekoliko autora tekstova o Gajtanu.
Tekst je prenesen iz župnog lista Most iz 1993. godine, prenosimo ga u cijelosti, razgovor je napravio Vladislav Perić.
POSLIJE PEDESET GODINA PONOVNO U DOMOVINI
Tih dana boravka viteza Josipa Biošić a bilo je mnogo posjetitelja u njegovoj rodnoj kući u zaselku Biošići. Pored predstavnika kulturnog i javnog života u posjet Josipu stigao je i župnik župe Podbablje fra Dinko Bošnjak. Na misnom slavlju jedne nedjelje dionikom je bio i Josip, jer je on oduvijek bio privržen svojoj katoličkoj crkvi i vjeri u duhu od najranijeg djetinjstva, upravo onako kako su ga odgajali njegovi roditelji, što znači da je bio praktičnim vjernikom. Poslije 65 godina Josip se našao na pragu gdje je rođen. Poslije toliko duga vremena i prevaljena puta, opet je Josip među svojim pukom u rodnim Biošićima i rodnim Hršćevanima. Župnik fra Dinko za vrijeme misnog slavlja podsjetio je nazočne vjernike da se među njima nalazi veliki hrvatski domoljub - vitez Josip Biošić . Pobjeda je to hrvatskog duha oživljavanja i obnove, jer oni za koje smo mislili da su umrli nisu umrli, jer se svojim idejama o slobodi hrvatskog naroda zauvijek upisaše u vječnu knjigu pobjede nad zlim neprijateljem koji je želio zatrti hrvatsko ime.
Posljednjih dana rujna, kada je sunce još bilo visoko i sve podsjećalo na bablje ljeto, upravo u vrijeme zrenja plodova i berbe u osunčanim hršćevanskim vinogradima, dogodio se neobičan susret s gorljivim hrvatskim rodoljubom i vitezom Josipom Biošićem.
Osamdesetogodišnjak, vesele naravi, zanimljivi sugovornik, svjedok i sudionik hrvatskih gibanja iz prijeratnog, ratnog i poratnog vremena... jedan od rijetkih koji je uspio preživjeti Bleiburg - krvavu tragediju hrvatskog naroda i jedan od mnogih što su ustali i borili se za hrvatsku slobodu, hrvatsku državnost i nezavisnost, jedan od suradnika (autora) na stvaranju korijenskog pravopisa, urednikom više listova u hrvatskom emigrantskom tisku kao što je Hrvatska gruda i Hrvatsko pravo. Josip je u vremenu rata i borbe za Nezavisnu Hrvatsku u ulozi dopukovnika Hrvatskih oružanih snaga bio i ostao braniteljem hrvatske državnosti i slobode hrvatskog naroda, koji je kroz cijelu svoju burnu i krvavu povijest htio biti samo - svoj na svome.
O krvavom putu koji je prošao, o raspinjanju na " hrvatski križ muke i trpljenja" rodoljub i vitez Josip Biošić nam kazuje.
. Napustio sam Hrvatsku 1945. nakon bleiburške tragedije (najveće tragedije hrvatskog naroda) i uspio sam spasiti glavu, a pomogao sam spasiti još mnoge živote pripadnika HOS-a i raznih drugih oružanih jedinica, a naročito Prve hrvatske jedinice kojoj sam sam bio zapovjednik. Poslije spašavanja života s " blajburške lomače" teške sam muke proživljavao u Austriji, gdje sam se tada našao, potom i u Italiji odakle su me Englezi htjeli pošto- poto Izručiti vojnim vlastima tadašnje tzv. NR Jugoslavije. Uspio sam im umaći te sam se našao u Argentini gdje sam se odmah nastavio boriti perom za Hrvatsku. Kada sam se našao u Argentini prihvatio sam se raznih, ali časnih poslova kako bih mogao normalno živjeti, ali ni jednog trenutka nisam prestao misliti na Hrvatsku, već sam se odmah za nju nastavio boriti. Tada više nije bilo borbe za slobodu oružjem, stoga sam se odmah vratio političkom i publicističkom radu kao i uredničkom u raznim listovima, a i radu na knjigama. Kao što je poznato, već poslije okupacije Hrvatske, većina Hrvata u Domovini (zbog hermetične zatvorenosti i strahovlade staljinističkog tipa) nisu znali ništa o djelovanju i borbi emigracije na hrvatskom planu, iako sam pet puta teško ranjen u borbi za HRVATSKU te pri posljednjem ranjavanju bolovao dugu godinu dana, nisam posustao, ve ćsam ustrajao u toj borbi vjernije i čvršće od tisuće drugih.
Već kad sam imao sedam ili osam godina pohađao sam drugi razred tadašnje pučke škole kad sam u čitanki našao pjesmicu koju nisam razumio, a morao sam je naučiti jer je to tražila učiteljica. Sadržaj pjesmice, kojeg se i danas jasno sjećam, glasi: Goji majka tri sina nejaka, na Lovreću ispod Opanaka, jednom ime Uglješa bijaše, drugi se Gojko zovijaše, treći bijaše dijete Vukašine, stari babo Kraljevića Marka..." Pjesmica je bila tiskana na ćiriličkom pismu. Sama pjesma me uzbudila pa sam pitao svoga strica Jakova o njoj na što mi je on odgovorio da su to bili srpski divljaci, kokite i četnici koji su po Srbiji i po Bosni krali, palili i ubijali hrvatski narod. Stric, koji je 1918. godine došao s talijanskog bojišta teško ranjen izgubivši oko, uz gusle je pjevao o hrvatskom junaštvu i slavnoj hrvatskoj povijesti.
Kada sam čuo što mi je stric rekao, prekrižio sam Kraljevića Marka i odbacio ga kao smeće. Potom sam došao u školu, učiteljica je vidjela kako sam u čitanci iskrižao pjesmicu, te me je zato dobro išibala po rukama, vičući na mene. Najvažnije je da sam ja iz te pjesmice shvatio da je srpski cilj osvojiti " ustašku kulu" preodgajanjem hrvatske djece za svoje srpske potrebe.
Bilo mi je jedanaest godina kada sam se s jednim prijateljem pok. Marijanom Kasalom (susjed, isto selo) vraćao svojoj kući pjevajući jednu poznatu pjesmu o Stjepanu Radiću, a čiji su stihovi govorili o obnovi hrvatske države i spasenju hrvatskog naroda, a ide ovako: " Oj Radiću, ti si naša dika, s tobom će nam doći Republika..." Pred nas su u tom trenutku iskočila s obje strane dvojica financa u uniformama s dugim bodežima na puškama vičući: Stoj! Ruke uvis! Budući je to bilo strašno i za odraslog čovjeka, a ne za djecu od 11 godina, onako prestravljeni čekali smo što će se dogoditi. Financi nisu gubili vrijeme, jedan me s bodežom u pušci gurkao u rame, a drugi udario šamarom od kojeg sam se srušio na zemlju. Cijelo vrijeme mi je psovao hrvatsku majku i Radića, dok me nogama i kundakom tukao na zemlji u takvom nesvjesnom stanju.
Drugi financ me nije tukao, valjda stoga što je svraćao u našu kuću, gdje je dobro jeo i pio, a bio je Crnogorac, dok onaj i to me je onako bjesomučno tukao prepun mržnje podrijetlom je Lički Srbin. Poslije sam ostao ležati na zemlji u polusvjesnom stanju sve do jutra kada je naišao jedan čovjek na konju te vidio dječaka oblivenog krvlju glasno pitajući tko sam. Jedva sam odgovorio: Mali Bijošić ! Tada je pristupio, podigao me i stavio na konja te me odveo kući. Uplašena i uplakana mater je odmah zvala susjede koji su me odveli u Imotski k velikom i nezaboravnom liječniku (koji je toliko dobra u činio za cijelu Imotsku krajinu) Iliji Abjaniću. Liječnik Ilija Abjanić zvani Ilijaš izliječio me tako dobro kako ne bi ni jedan liječnik na svijetu. Taj krvavi događaj ostavio je na mene snažan dojam tako da sam postajao sve svjesniji i čvršći u svom nacionalnom ponosu, gadeći se na jugotvorevinu velikosrpske vlasti u kojoj je živio moj napaćeni narod.
Iluzija je bila tužiti se ikome, jer to je bila njihova država u kojoj su velikosrbi imali apsolutnu moć i vlast. Ipak, 28 dana poslije tog događaja u Imotski je trebao doći Stjepan Radić radi održavanja političkog skupa, a u planu je bio i jedan sastanak u pučkoj školi blizu mog zaseoka Biošića. Ja sam to jedva dočekao s namjerom da dočekam Radića i da mu kažem što mi se dogodilo. Na sam dan, umjesto Radića došao je njegov sinovac Pavle Radić i općinski vijećnici, među kojima i općinski vijećnik Stipe Krištić . Vijećnik Stipe Krištić na tom skupu rekao je; " Pogledajte kako su ga isprebijali! Pogledajte što rade financi po Imotskoj krajini! Tuku i prebijaju hrvatsku djecu."
Tada su me izveli pred Pavla Radića, podigli košulju i pokazali mu moja leđa i prsi sve u krvavim podljevnima i ranama koje još nisu zacijelile. Kad me je Pavle ugledao, prenerazio se i rekao: ,,i djecu nam prebijaju, kako onda s njima možemo pregovarati. Ako pobijedimo na izborima mi ćemo njima pokazati tko smo i što smo i što ćemo biti."
Liječnik, koji je već za života bio legenda, Ilija Abjanić tada je već rekao da nas Radić nikad neće osloboditi, jedina prava hrvatska stranka s čistim hrvatskim programom je Starčevićeva stranka prava, ona jedina u sebi inkorporira državotvorni program. Ali ja sam duboko vjerovao u Radićev program i u Pavlovo obećanje.
Poslije toga i Radić je stigao u Imotski. Tog dana Imotski je bio prepun hrvatskog puka, a ja sam se, kako bih bio što bliže i čuo sve Radićeve riječi i poruke, popeo na stablo pored balkona Figurine kuće. Najvažnije je njegovo obećanje kako ćemo stvoriti pravu hrvatsku Republiku. Bio sam tada sretan jer sam putom u povratku kući razmišljao kako mi nije žao što sam i ja podnio muku jer ćemo dobiti Republiku. K tome je cijela Imotska krajina bila oduševljena Radićevim govorom u kome je obećao stvaranje hrvatske države.
Dakle, od svih obećanja nije bilo ništa. Naprotiv, Radić je dobio izbore, ali je otišao u Beograd, njegov sinovac Pavle ponijevši poruku od strica Stipice o priznanju kralja. Ako k tome dodamo Vidovdanski ustav, koji je ustvari četnički i velikosrpski, po kojem Hrvatska nije ni država ni republika već je zbrojena u velikosrpsku tvorevinu tzv. Kraljevinu SHS, onda je sve jasno.
Duboko me to povrijedilo kao i cijeli hrvatski puk, poglavito na prostorima kao što je Imotska krajina, kojoj je i nadalje ostalo trpjeti velikosrpski opanak koji je visio nad glavom svakog Hrvata, a pogotovo nad glavom nacionalno osviještenog i obrazovanog Hrvata. Meni je također tada bilo potpuno jasno da ću se morati pripremiti za dugotrajnu borbu ako želimo slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.
Naredni tekst prenesen iz župnog lista Most 1998. godine, isti je napisao Ante Biošić.
Dana 5. ožujka 1998. godine u 87. godini života umro je Josip Biošić, hrvatski vitez u Valenciji (Španjolska), gdje je i pokopan.
O ŽIVOTU I TRAJNOM DJELU JOSIPA BIOŠIĆA
Josip Biošić je rođen 25. veljače 1912. godine u Hršćevanima - župa sv. Luke - Podbablje. Od same mladosti uključenje u politički rad. Kao mladić odlazi na školovanje izvan Domovine.
Preko Sarajeva i Zapadne Europe, dospijeva u mnoge logore po Italiji. Deportacijom (izručenjem) biva hapšen, suđen i s lisicama odveden u tamnicu u Bitolj (Makedonija), odakle bježi u Zapadnu Europu.
Početkom rata, završivši vojne škole, nalazi se na mjestu zapovjednika prvih formacija hrvatske vojske. Iza ratnog vihora ponovno se nalazi u više logora po Italiji. Godine 1948. odlazi u Argentinu i Ognjenu zemlju. Tamo završava novinarstvo-žurnalistiku.
Šezdesetih godina, prvenstveno zbog neposrednijeg kontakta s našim radnicima na radu po Zapadnoj
Europi, doseljava u Njemačku. Odmah počinje politički rad i to uređivanjem lista "Hrvatska gruda" i tu je na meti UDB-e, koja zajedno s njemačkim vlastima zapljenjuje tiskaru. Josip odlazi u Švicarsku, te Belgiju pa Francusku. Najzad, sedamdesetih se smjestio u Španjolskoj. Naravno, za cijelo ovo vrijeme "Hrvatska gruda" je tiskana. A kako? To je znao samo on.
Iza toga uređuje novinu "Hrvatsko pravo". Isto izlazi sve do konstituiranja Hrvatskog sabora 1990. godine. Tada, već starac, prestaje s uređivanjem i tiskanjem listova. Inače, uz to, pokojni se Josip bavio pisanjem članaka, pjesama i dr. Mnogo toga je potpisao raznim pseudonimima, kao što su: Lokvić (po Biošića lokvi), Mali (ratno ime), Krajišnik (Imotska krajina), Lučić (nadimak majčina prezimena) i dr.
Radio je na pisanju memoara. Životna bura, česta sekljenja i skrivanja od progonitelja nisu omogućila njihov izlazak. Na sreću su ista ostala u rukopisu i vjerojatno će uskoro biti tiskana. Radio je i na tiskanju hrvatskog korejnskog pravopisa. Tako, sve što je uređivao i pisao bilo je na korjenskom hrvatskom jeziku. To potvrđuje i pjesma "moj Uzkrs". Svi razgovori, svaki članak i pjesma bili su samo o slobodi Majke Hrvatske. To je bila njegova vjera, nada i san. Vjerovao je da samostalna Hrvatska mora postojati, jer je mnogo žrtava dala. Ta želja i nada davala mu je snagu i stvarala bunt pravednika.
Živeći u mnogim zemljama Južne Amerike i Evrope, Josip je tražio slobodu u nedragoj tuđini. Za hrvatskog ratnika i političkog djelatnika i borca do svoje smrti nije bilo sigurna mjesta a još manje milosti. Zato je bio beskompromisan borac, ali i vrlo ugodan sugovornik. Uvijek je isticao da se pasivnošću, čekanjem i računicom ne ostvaruje istinska sloboda hrvatskoga naroda. Isto tako, da se državotvorni ciljevi ne ostvaruju bez žrtava i da se za istu treba (na žalost) na bojištu krvca liti. Nema slobode i države na dar poklonjene.
Bio je mrzitelj zala i pohlepa. Bezkompromisno je osuđivao častohlepno sljepilo, zavist i jal.
Josip je živio vrlo skromno. Svaki novčić skupljao je za svoj daljnji rad i pokriće troškova tiskanja novina. Iste su bile maloga formata, ali uređivane s puno želje i srca za sve što je hrvatsko.
Zato, iskreno žalimo što bar pokop pokojnoga Josipa nije obavljen na rodnoj mu grudi, koju je toliko volio i ljubio i za koju je toliko patio. O mjestu pokopa odredile su mnoge činjenice. Dostojanstvenim pokopom bar dijelom bi se odužilo iskrenom borcu.
Neka mu Gospod bude blag za propuste, te velikodušan u vječnosti za sve dobro koje je učinio.
Tekst prenesen iz župnog lista Most 1996. godine, napisao ga je Vladislav Perić.
Ivan Blažić, hrvatski emigrant i rodoljub, zbog svog iznimnog hrvatstva koji je pokazao tijekom II. rata. prolazeći gotovo kroz sva bojišta s tadašnjim Hrvatskim oružanim snagama, potom kroz redove tzv. JNA proživljava sve nepravde spram hrvatskog bića, te upoznaje do detalja samu strukturu velikosrpske "armade". Zbog svog hrvatskog usmjerenja biva šikaniran i obilježen te konačno od UDB-e priveden, suđen i zatvaran. Pripremajući (u potaji) bijeg poslije izdržane kazne, drugi je put uhićen te pušten poslije 18 mjeseci izdržane kazne (Si-ll-1952.). Konačno uspijeva pobjeći u Trst 25. travnja 1953. i već u Trstu utemeljuje hrvatska društva u svih tadašnjih pet logora. Došavši u Australiju neprestano djeluje kroz hrvatske domoljubne i nacionalne organizacije.
POSLIJE ČETRDESET GODINA IZGNANSTVA PONOVNO U SVOJOJ RODNOJ HRVATSKOJ
U kolovozu 1941. napravio sam molbu i stupio u Prvu pješačku dočasničku školu. Odmah uoči Božića 1941. pa do ožujka 1942. nekoliko desetaka polaznika iz dočasničke škole prebacuje se u vojnu akademiju, a potom zajednički krećemo u Njemačku na daljnje školovanje.
Zapovjednik joj je bio Stjepan Perčić. Odmah početkom 42., u ožujku, našao sam se na Kordunu. Već je prestala s radom I. vojna akademija, bivamo poslani u Njemačku na izobrazbu u Stocarao. Tu smo ostali 6 mjeseci. Vojna akademija i dočasnička škola zajedno su organizirane u tom njemačkom gradu. U jesen 1943. vraćamo se u Zagreb, kao pomoć domobranstvu, odakle smo bez činova poslani u 7. gorski zdrug utemeljen u Prečkom. Tako nam govori poznati i gorljivi Hrvat, emigrant Ivan Blažić, koji se poslije četrdeset godina "dragovoljnog" izgnanstva iz domovine vratio u svoje Hršćevane, u svoj zaselak Blažići, svoju Blažića Dubravu. Ivan Blažić nam sjetno i zanesenjački govori o svom trnovitom ratnom i emigrantskom putu prepunom progona, uništavanja hrvatskog bića, sustavnoj borbi za hrvatsko pravo - biti svoj na svome, o organiziranju Hrvata u hrvatskim emigrantskim organizacijama te o djelovanju i dugogodišnjem radu na pripremi za oslobađanje Hrvatske od velikosrpske okupacijske sile.
U Prečkom, govori nam dalje Ivan, budući da sam dodijeljen 7. gorskom zdrugu, zapovjednik mi je bio bojnik Filipović (kasnije je on predao pukovniju te izdao Muslimane kod Prijedora). Tada, mi koji smo se vratili sa školovanja, dobili smo vodove i tako je cijeli 7. gorski zdrug krenuo u Njemačku. Moja prva bojna dospjela je u Bruck - Adelaitha.
Promaknuće smo dobili za Božić (1942743), to je bilo onda kada je ovdje na prostoru Imotske krajine bio veliki potres. Poslije toga ostali smo do sloma moje jedinice na Istočnom bojištu, kada je cijeli Zdrug premješten u Cvejtl, mjesto na granici Češke i Slovačke. Tu smo vojsku predali njemačkim časnicima i dočasnicima, a mi smo svi bili vraćeni na raspolaganje Ministarstvu domobranstva.
Ono nas je uputilo na teren, a ja sam bio upućen u Domobransku srednju školu u Varaždin. U Domobranskoj školi sam ostao do početka srpnja, kad sam poslan u Sarajevo, a odatle u 9. pješačku pukovniju u Rogaticu, gdje je zapovijedao dopukovnik Šram, a njegov zamjenik bio je Čudina (čijeg se imena ne sjećam). Iz 9. pukovnije, gdje sam bio jedan od predavača polaznicima tečaja, dodijeljen sam u I. bojnu iste pukovnije koja je kasnije ušla u sastav 2. gorskog zdruga sa sjedištem u Konjicu, gdje je bio zapovjednik Corngener. Tu sam ostao do 1944. tj. do rasula Zdruga.
Kroz cijelo vrijeme sudjelovao sam u svim borbama na prostoru Istočne Bosne, a ranjen sam u borbama kod Javornog (Jabuka). Potom sam pridodat Crnoj legiji gdje je zapovjedano Spajić, a potom pukovnik Brozović.
Crna legija oslobodila me od mojih zapovjednika, nadsatnika Tkalčeca, satnika Ružica i drugih, koji su pregovarali s partizanima o predaji cijele pukovnije. Oni su smatrali da im smetam. Sve je, manje-više, normalno do 1944., kada je sve osim Travnika bilo pod kontrolom partizana. Mnogo je visokih časnika poginulo u borbama oko Travnika i za Travnik, Tada je sve bilo bezizlazno i kaotično, spremalo nam se smaknuće, križni put, progon, prijetnje ubojstvima obitelji i si.
Partizani su saznali da se krijem, stoga je jedne večeri došao stari partizan Mate Krištić "Runje" i Kata Šućurova i "nježno" partizanski zapovjedili - ili vi svi - ili on - van! Otac mi je to priopćio, a ja sam rekao: Bolje ja nego vi. Moj život i moja glava bila je jednako ucijenjena kao i svim ostalim Hrvatima koji su preživjeli ili poginuli na Križnom putu. To će pokazati vrijeme kroz koje sam uskoro prošao. Također ću pokušati ispričati ono što sam proživio, a pokušat ću objasniti kakav je odnos tzv. JNA bio prema Hrvatima
Odmah poslije pristupanja 13. južnodalmatinskoj brigadi išli smo na Vis i nismo sudjelovali u nikakvim borbama. U Visu sam se javio na tečaj. Tu sam sreo prijatelja iz Like. Poslije sam bio intendant tečaja (kursa). Poslije je Brigada krenula prema Trstu, mi prema Dubrovniku, a odatle preko Crne Gore i Albanije u Makedoniju i na. Kosovo i Metohiju. Zaustavili smo se u Prizrenu, gdje počinje jedna nova krvava drama albanskog naroda. U Prizrenu smo preuzeli oko 45.000 Albanaca što ih je pohvatala i nama predala, mislim - 45. srpska divizija. Odatle smo krenuli pješice, a nismo znali gdje je konačno odredište, niti zašto sprovodimo toliku masu Albanaca. Tijekom puta s njima nismo imali nikakvih poteškoća do dolaska u Skadar, gdje smo prenoćili. Budući daje most preko kojeg smo morali prijeći srušen, pripremljena je splav na koju se odjednom moglo ukrcati po 150 ljudi, i njome smo morali organizirati prijevoz. Već u ponoć došla je 6. crnogorska brigada čiji je zapovjednik major Đuro Četnik. Došli su nepozvani, jer ih nitko od nas nije zvao niti bilo tko od zapovjedništva. Odjednom, netom iza postrojavanja Albanaca Crnogorci su počeli pucati i ubijati Albance iz svih oružja koje su imali. Poslije tog masakra otišlo je na stotine mrtvih (ukupno njih oko 500 bilo je mrtvih). Na mojoj splavi, gdje sam ja bio, a cilj nam je bio prijeći na drugu stranu Bojane, nije bilo problema. Kad smo napokon došli do Bara, Šiptari su bacili tradicionalne kape (vjerojatno se bojeći da će biti predmetom napada). Međutim, nije bilo mnogo olakšanja, crnogorska vojska mitraljirala je po postrojenim ljudima, iza čega je ostalo oko 6000 mrtvih. Nas nekolicina odmah smo protestirali (uglavnom smo bili Dalmatinci) kod zapovjednika Steve Rale, zbog čega je glavni zapovjednik Đuro Četnik otišao u Beograd na raport.
Obavljao sam tada dužnost nastavnika, ali mi nisu dali nikakvog čina. Mogao sam staviti svoj domobranski čin ali bez plaće i odjeće. Raditi sam morao, jer ako uskratiš prenošenje znanja na partizane, čeka te kazna smrću. U međuvremenu je došao Đilas kome je raport podnio kapetan Mate Blaić, potom mu Đilas nije pružio ni ruku niti se upitao s njim (tada je Đilas bio predsjednikom Vlade Crne Gore). Odatle smo krenuli trabakulama u Dubrovnik. U Dubrovniku smo ostali jedno kratko vrijeme. Tu su Albanci doživjeli novu tragediju. Naime, bili su smješteni u jedan veliki skladišni prostor u Lapadu koji je prije služio kao konjušnica, no tu je bilo i skladište plina za koje nitko od nas nije znao, tako je tu gušenjem našlo smrt još oko tri stotine Albanaca. Odatle sam ja bio dodijeljen u 3. dalmatinsku brigadu. Svi smo morali u Srijem; kazano nam je daje to zapovijed maršala Tita. Zapravo se radi o tome da su svi pripadnici Dalmatinske divizije bili Hrvati, stoga smo svi morali biti raspoređeni u Mjesne i Oblasne odbore. Potom smo svi trebali biti likvidirani od strane tzv. narodno-oslobodilačkih odbora. Budući da smo svi morali ući "dobrovoljno" u odbore, ja sam bio u Erdeviku, netom iza toga sam uhićen. Kad je zapovjednik obišao diviziju, pitao me je o čemu se radi, pa sam mu sve ispripovijedao - govori Blažić, a on me je potom, budući mu je bilo žao, prebacio za instruktora divizije. Jedno kratko vrijeme poslije odveli su me u Glavni štab i predložili za odlazak na Vis pa potom u Vojnu akademiju u Sovjetski Savez. Kad sam došao u Štab III. armije u Novi Sad zapovjednik Kosta Nađ (čiji je pomoćnik Čedo Terzić) pitao je: - Ko je tebe poslao - stani sa strane, znaju li oni da si služio u neprijateljskoj vojsci? Od odlaska na akademiju nije bilo ništa. Ipak, ostavljen sam nastavnikom podoficirske škole pri Štabu divizije. Potom sam bio i nastavnikom sve do 1946. g. Iznenada sam postavljen za vođenje strjelišta gdje je vojska imala obuku. Od tada sam živio i radio kao obični građanin (civil), izgubivši sva ona vojna postignuća do tada.
Već 1947. godine došao sam kući i poslije kratkog odmora produžio u Mostar, gdje sam se zaposlio kao službenik. Nedugo zatim otišao sam u Osijek. Napominjem da nikada nisam bio član Partije. Iz Imotskoga je za mnom u Osijek stiglo jedno pismo da se utemeljuje Radna zadruga, kako sam tom prigodom svojim istupima rušio seljačke radne zadruge, te da su me članovi Komiteta iz Imotskoga pitali znam li ja što su to seljačke radne zadruge, a da sam ja, navodno, odgovorio da su to - španska sela. Našao sam se u Puli, uvjeren da će me UDB-a stalno progoniti radi mojih stajališta. Pripremao sam se na skori odlazak - bijeg. Ipak sam prije odlučio otići kući u Imotski, a tek onda donijeti odluku. Tako je i bilo, došao u Imotski i odmah bio uhićen od UDB-e, odnosno dvojice Ivana Ercega i Ivana Šodana. Proveo sam ukupno 100 dana u zatvoru u Imotskome, a potom su me sproveli u Split. Javni tužitelj Milan Macura (Srbin) - ispitao me te mi predao listu u kojoj je pisalo da ću biti otpušten ako ništa neću govoriti, a ako budem govorio, da ću biti - uhićen i suđen. Vratio sam se u Osijek. Počinju ponovno iste situacije te bježim u Zagreb, a odatle na granicu Slovenije. Tu su me ponovno uhitili te sam upućen na godinu i pol u Lepoglavu. U zatvoru sam bio do 8.11.1952. Vratio sam se opet u Osijek i tražio posao. Dali su mi neki posao, no, UDB-a me je i dalje pratila, nije mi preostalo ništa nego bijeg k anglo-američkoj zoni u Trst. Tu sam odmah kao bjegunac utemeljio Hrvatsko društvo. ZapovjednikTrsta u noći me probudio i prenio nalog da idem zastupati Hrvate u UN u Ženevu. Odatle sam otišao u Australiju te sam imao mnogo problema dok je moja supruga iz te zone mogla krenuti za mnom. 1954. napustio sam Trst i krenuo u Australiju, gdje me je dočekala skupina od 70 Hrvata na čelu s Tadijom Jelčićem i bivšim bojnikom Stavom Tomljenovićem (PTS). I tu sam imao jedan nesporazum. Naime, oni su svoje djelovanje gradili isključivo na ustaškoj opciji, dok sam ja bio malo drugačijega mišljenja. Govorio sam da rušenje Jugoslavije treba biti sustavno. Bio sam pun volje i želje. Oni su predlagali kršćansku i druge opcije dok sam ja govorio da treba utemeljiti novu organizaciju koja bi išla na dugi rok, tako je došlo do utemeljenja Hrvatskog revolucionarnog bratstva na čelu s Gezom Pasty (rođen u Čepinu kod Osijeka, pjesnik, književnik i veliki rodoljub). Geza je potom otišao i utemeljio jednu grupu. Ja sam i dalje smatrao da se treba otresti jugoslavenstva uopće, sve učiniti da se Hrvatska osamostali i da bude suverena. Svojim radom skrenuo sam pozornost i australskih službi koje su me također kontrolirale. Tako su mi oduzeli putovnicu na rok od dvadeset godina. Najzad su mi vratili putovnicu kako bih mogao posjetiti kći u Italiji. Kako bi čitatelji znali i dobili predodžbu, mislim da je dovoljno reći da sam bio član Hrvatskog vijeća, potpredsjednik Australijsko-hrvatskog društva, predsjednik ujedinjenih Hrvata u Victorii. Tu je pristupio i dr. Jelić te dr. Oršanić. Dodao bih još na kraju kako sam sretan što sam ponovno vidio moju jedinu Hrvatsku i što sam se još jednom sreo s mojom Imotskom krajinom. Tko nema svoje države, bolje da ga
nema.
Petar Znaor ili Pere advokat kako ga se znalo zvati ili Pere Dubravčev, je poznati odvjetnik koji je živio i radio u Mostaru. Uvijek zaštitnik nemoćnih i obespravljenih, našao se na udaru UDB-e te je bio nepravedno osuđen. Donosimo izvod iz dijela članka o Petru Znaoru objavljenom u listu "Danas" 25.05.2001. godine, a koji je napisala njegova kći.
Petar Znaor, odvjetnik Portret odvjetnika dr. Petra Znaora poznatoga branitelja mostarskih Hrvata koje je komunistički sustav nesmiljeno progonio zbog njihovih ideja slobode i jednakosti za sve
Za presudu Znaoru Marko Martinović je nagrađen mjestom predsjednika suda
piše: Snježana Znaor
Dr. Petar Znaor optužen je za neprijateljsku promidžbu i osuđen na tri godine zatvora. Njegovi suvremenici znaju da je to bilo zbog principijelne i hrabre obrane prof. Ivana Alilovića
Dr. Petar Znaor rođen je u Zmijavcima (tada su Hršćevani pripadali mjesnoj zajednici Zmijavci, a kasnije se odvojili u zasebnu mjesnu zajednicu), općina Imotski, 1. 7. 1925. Pravni fakultet završio je u Sarajevu, gdje je položio i pravosudni ispit.
Cijeli radni vijek proveo je u Mostaru. Ustrajno je sudjelovao u obrani obespravljenih osoba, političkih prognanika i uznika. Među brojnim procesima u kojima je sudjelovao treba izdvojiti poznati proces prof. Ivanu Aliloviću, intelektualcu i predvodniku značajne skupine domoljuba okupljenih oko Matice hrvatske u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije i dr. Petar Znaor optužen je za neprijateljsku promidžbu i osuđen na vremensku kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Njegovi suvremenici znaju da je to bilo zbog principijelne i hrabre obrane prof. Ivana Aliloviča. U isto vrijeme lišen je slobode i Damjan Vlašić, njegov odvjetnički vježbenik, a dr. Vjekoslav Barišić, zbog sudjelovanja u pripremi obrane, udaljen je s radnog mjesta voditelja ginekološkog odjela mostarske bolnice. Zatvorska kazna dr. Petru Znaoru smanjena je s pet na četiri i pol godine, koje je izdržao u KPD-u Foča do posljednjeg dana.
Nakon izdržavanja kazne, nije mogao dobiti upis u imenik odvjetnika BiH, pa ga je u svoj ured primio kolega Paško Repušić, odvjetnik iz Imotskog. Govorio je njemački, engleski i talijanski jezik. Nakon nekoliko godina dobio je odobrenje za upis u imenik odvjetniku BiH, pa je ponovno otvorio svoj ured u Mostaru. Malo zatim je umro. Iza njega je ostala supruga Dušanka, kćeri Snježana i Suzana i sin Mario.
Oni još uvijek pamte koliko su propatili tijekom Perina tamnovanja. Ogorčeni su jer su glavni svjedoci, koji su optuživali dr. Peru Znaora kao velikog hrvatskog šovinistu, bili Hrvati - pokojni odvjetnik Grgić iz Ljubuškog i konobar Stipe Volarević. A najviše ih je razočaralo kad su čuli da je odv¬jetnik, bivši sudac, Grgić tijekom rata postavljen na dužnost predsjednika HDZ-a Ljubuški, a do prije rata bio je protiv Hrvata.
Uhićenja, privođenja, maltretiranja svjedoka i primoravanje da svjedoče protiv dr. Pere Znaora. predvodio je Jerko Bradvica. Među ostalim, prijetio je i Znaorovim daktilografkinjama gospodi Miri Miličević i Ljubici Stević ako ne svjedoče protiv dr. Petra Znaora, da će imati velike probleme, ali unatoč prijetnjama, savjest im nije dopuštala bilo kakvim lažima utjecati na osudu nevinog dr. Pere Znaora, tako su glavni protivni svjedoci ostali Hrvati - pokojni, tada sudac, Grgić i Stipe Volarević. Zanimljivo je spomenuti da se za obranu Znaora javilo 164 odvjetnika iz bivše Jugoslavije, a to se saznalo i u sudu te je sudac Marko Martinović, koji je vrlo rado prihvatio suditi dr. Peri Znaoru dojučerašnjem odvjetniku njegove obitelji, savjetovao obitelji Znaor da ne prihvati 164 odvjetnika, koji su se ponudili besplatno braniti dr. Peru Znaora, jer se to suđenje može odugovlačiti i otići u javnost izvan granica, te je uplašena obitelj Znaor u uvjerenju da ih je pošteno savjetovao i da je on prijatelj njihova doma u koji je dolazio, prihvatila da samo nekoliko odvjetnika brani Petra Znaora.
Grad je prije suđenja brujao kako će Znaor biti osuđen na 3-5 godina, tako je i bilo jer je suđenje bilo namješteno.
Poslije suđenja Peri, njegov glavni protivni svjedok Grgić prestao je biti sudac i otvorio je odvjetnički ured s nadom da preuzme parnice dr. Pere Znaora, koji je i na suđenju prikazao da je imao desetine tisuća parnica godišnje, te je kao uspješan odvjetnik tražio ispomoć svojih odvjetničkih vježbenika. Nakon suđenja Peri, Jerko Bradvica otišao je na višu dužnost u Sarajevo, a sudac Marko Martinović ubrzo poslije postao je predsjednikom suda. Sudac Slavko Šantić trebao je suditi dr. Peri Znaoru, ali je to odbio jer mu savjest nije dopuštala suditi čovjeku po naredbi UDB-e i bez zakazanih saslušanja i čvrstih dokaza. Zbog toga je dobio otkaz na sudu i godinu dana nije radio, ali zato je Marko Martinović prihvatio biti sudac i po obećanju je poslije nagrađen i postao predsjednikom suda.
Japužina
Malonogometni klub Japužina iz Hršćevana spontano osnovan kao druga momčad iz Hršćevana na turniru koji je organiziran u selu. Samo ime je dobilo u šali (Japužina - rupa bez dna ili rupa gdje se bacalo smeće ili sl.) jer se smatralo da ekipa nema šanse da ikoga pobjedi.
U prvoj službenoj utakmici turnira, a koja je slučajno bila upravo protiv najjače ekipe iz Hršćevana odigralo se 1:1 i na penale je izbačena iz daljnjeg natjecanja. Nakon tih utakmica ostalo je da se najjača ekipa iz Hršćevana na turnirima po Imotskoj krajni i Zapadnoj hercegovini predstavljaju kao Japužina - Hršćevani. Japužina je bila izrazito jaka ekipa koja je sastavljena od igrača iz sela a koji su igrali uglavnom veliki nogomet u klubovima NK Croatia iz Zmijavaca, NK Imotski iz Imotskog i dr. Osvojila je turnir u Slivnu, a na dosta turnira bila je u samom vrhu.
Dresove za ekipu donirali su uglavnom dobri ljudi iz sela, a najviše se za to zauzimao Petar Znaor - Raičev (P&S Company), koji je bio i izbornik ekipe.
Iz starih običaja
Već pomalo se zaboravljaju stari običaji sela kao Šijavica i Ganga , a donekle se zadržalo igranje karata Briškule i Trešeta, a u zadnje vrijeme igra se Bela i Remi. Dakako tu je još uvjek popularna igra na Buće (Balote), koja se još igra.
, 
Ganga
Iako po svom glazbenom ustroju pripada vrlo starom više tisućljetnom tonskom sustavu pentatonici na kome se zasnivaju glazbe svih starih naroda Istoka i Zapada.
Ganga kao napjev sela relativno je vrlo mlada, nastala je tek oko početka ovog stoljeća. Na osnovi što se zna o njezinu nastanku može se reći da je nastala na prostoru starohrvatske župe Imote - u Imotskoj krajini i zapadnoj Hercegovini, gdje je usmeno kulturno nasljeđe bilo vrlo staro i gdje je usmena književnost sve donedavna bila najglavniji oblik duhovnog stvaralaštva.
Ganga kao pjevni pojam - jedan predvodi pjevanjem, a drugi ga poluglasno prate - spada u skupinu u Hrvata srodnih pjevanja: ojkavice (u Dalmaciji, Bosni, Hercegovini), rere (područje Cetine i Krke), putničkog pjevanja, brojkavice, treskavice, treje, džotavice (područje gange), bećarce i dr.
Ono po čemu je ganga posebni glazbeni izraz osobito je poruka koja se izražava, kao sastavni dio napjeva, kroz pjesmice dvostihove, iz usmenog pjesništva, pučke, nezapisane književnosti, u desetercu, a u kojima se pjeva o svim pojavama u životu čovjeka, od rođenja do smrti, najviše o ljubavi, ali i o svim drugim zbivanjima i mijenama s kojima se čovjek kao društveno biće susreće.
Primjeri gange u MP3: ganga1, ganga2, ganga3, ganga4
Primjeri gange u tekstu:
Zelen orah razvio grane,............... kano ljubav ja i ti dragane.
Nije blago groši ni dukati,............... već je blago što je kumu drago.
Ajde, dragi, da d`jelimo jade,.......... da vidimo ko više imade.
Ajmo jednu, nije mrtva glava,........... neka živi Rvacka država.
Ajmo pajdo priko gozdenjaka,........... u Vinjane tražit divojaka.
Ako bi me privario lolo, ....................mrtvačko ti zvonilo zvono.
Ako san te poljubila zeru,................. nisi mora pričati po selu.
Ako si me ostavio šugo,................... neću ni ja curovati dugo.
Baba zeta svezala za ora,................ Revi, zete, kada bude zora.
Cura ćaću svezala za ora,................ Revi kenjče dok ne svane zora.
Curica mi je progutala žvaku,............ pa joj nešto reste u stomaku.
Curica se kupala u vodi,................... vidi joj se Bože oslobodi.
Ćaća veli: sine, se ne ženi,................ i moja je dodijala meni.
stranice izradio i uredio Milan Znaor (info@hrscevani.com)